Kasnosrednjovjekovno utvrđenje feudalnog vladara herceg Stjepana Kosače, najmonumentalniji je arheološki objekt Općine Ljubuški, smješten na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovica (396 m nadmorske visine) i kao takav simbol je grada Ljubuškog, ali i Hercegovine. Kompleks tvrđave sastoji se iz dva dijela. Središnja kula četverokutnog oblika, popularno zvana „Herceguša“, izgrađena krajem 14. ili početkom 15. st te perimetralni zid u obliku nepravilnog višekutnika sa masivnim kulama, nastao u osmanskom razdoblju nakon 1472. godine. Kompleks zauzima površinu od 3.350 m2, a sastoji se od više cjelina, kao što su mali i veliki obor sa tabijom te razne građevine; stražarnica, žitnica, pekara, oružarnica, barutana i 4 cisterne. Srednjovjekovno podgrađe razvilo se na terasi Crkvice, podno južnog dijela grada. Nedaleko od ulaza (oko 250m sjevero-zapadno) u tvrđavu nalaze se ruševni ostaci džamije iz polovice 16. st. U njenim temeljima pronađeni su dijelovi crkvenog namještaja predromaničke dubrovačke produkcije (9.-11. st.). Ljubuški se po prvi puta u povijesnim izvorima spominje 15. veljače 1435. godine pod nazivom Lubussa. Grad po prvi put pokoravaju osmanske vlasti 1463. godine, a konačno 1477. godine kada se spominje u defteru Hercegovačkog sandžaka. U zakladnici Nesuh-age Vučjakovića 1565. godine, grad se spominje kao „k'ala Lupuška“ (Tvrđava Ljubuški). Tijekom 17. st. Ljubuški postaje središte kadiluka, a konačno se napušta 1835. godine, nakon što gubi svoju obrambenu i stratešku svrhu.

Tijekom 17. st. dubrovački majstori obnavljaju ove zidine po prvi put. Na žalost poradi seizmičkog djelovanja i utjecaja atmosferilija tijekom 20. st. ova tvrđava je bitno oštećena. Odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, graditeljska cjelina STARI GRAD U LJUBUŠKOM proglašena je u listopadu 2003. nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.